Odnosi gradskoga plemstva i bribirskih knezova Šubića: Prilog poznavanju međusobnih odnosa hrvatskih velikaša i srednjovjekovnih dalmatinskih komuna

Please download to get full document.

View again

All materials on our website are shared by users. If you have any questions about copyright issues, please report us to resolve them. We are always happy to assist you.
Share
Transcript
  UDK 94 (497.5 Dalmacija) “1273/1322” 929.7 Šubići, obiteljIzvorni znanstveni radPrimljeno: 21. siječnja 2008.Prihvaćeno za tisak: 1. prosinca 2008. Odnosi gradskoga plemstva i bribirskih knezova ŠubićaPrilog poznavanju međusobnih odnosa hrvatskih velikaša i srednjovjekovnih dalmatinskih komuna Damir Karbić  Odsjek za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZUStrossmayerov trg 210000 ZagrebRepublika Hrvatska U članku se analiziraju odnosi između dalmatinskoga gradskoga plemstva i bribirskih knezova Šubića, a težište je analize razdoblje vladavine banova Pavla I. i Mladena II. Prikazuje se kronologija širenja vlasti Šubića nad gradovima te prikazuje kako su oni koristili komunalne ustanove i prepuštanje vodećih položaja (potestata, kapetana i, iznimno, gradskih kneževa) kao sredstvo privlačenja pristalica među dalmatinskim plemstvom. Ključne riječi: razvijeni srednji vijek, politička povijest, društvena povijest, gradska povijest, plemstvo, klijentelizam, Dalmacija, Šubići Bribirski Odnos hrvatskih velikaša i plemstva srednjovjekovnih dalmatinskih komuna jedna je od najčešće razmatranih tema unutar hrvatske historiografije. Za to ima dva temeljna razloga. Prvi je historiografska tradicija, koja je postavila gradove u središte istraživa-nja, a drugi, usko povezan s prvim, nalazi se u prirodi sačuvanih izvora, koji su puno  više sačuvani za gradove nego za izvangradsko područje. Upravo zbog toga, odnos hrvatske historiografije prema ovom problemu bio je prilično jednostran i promatrao  je zbivanja uglavnom iz točke motrišta gradova, stvarajući time u javnosti anakronu i netočnu sliku srednjovjekovne zbilje i zbivanja te dojam da su u poligonu sila, koji su u razvijenom srednjem vijeku oko dalmatinskih gradova činili ugarsko-hrvatski kralj, hrvatski velikaši, Venecija i dalmatinske komune, predvođene svojim plem-stvom, upravo dalmatinske komune najvažniji i gotovo nadmoćni čimbenik.reba napomenuti da se historiografska tradicija formira već od početaka kritičke historiografije te da je povijesti gradova i njihovih odnosa s hrvatskim velikašima znatnu pažnju pridao već sam «otac hrvatske historiografije» Ivan Lučić-Lucius, i  Damir Karbić, Odnosi gradskoga plemstva i bribirskih knezova Šubića 44 sam član trogirskoga patricijata, 1  a i njegovi renesansni i barokni prethodnici, poput šibenskoga povjesničara i patricija Dominika Zavorovića, 2  te sačuvana djela srednjo- vjekovnih kroničara-povjesničara nastala na hrvatskom području uvelike su se bavili navedenim problemom. akva situacija vrlo je vidljiva baš na primjeru povijesti hrvat-skoga velikaškoga roda knezova Bribirskih (od 14. st. zvanih Šubići), jer su oni od svih hrvatskih velikaša i imali najjače i najdugotrajnije veze s gradovima te tako uglavnom bili i junaci i anti-junaci već spomenutih srednjovjekovnih kronika. Oni su tako dobili zapaženo mjesto u djelima splitskih srednjovjekovnih povjesničara ome Arhiđakona 3  i Mihe Madijeva de Barbazanisa, 4  djelu anonimnoga zadarskog autora Obsidio Iadren-sis 5  te djelu Cronaca Iadertina  također anonimnoga mletačkog pisca. 6 1  Lučić se ovim problemom, posebice o odnosu knezova Bribirskih prema gradovima, zapravo bavio i u svojoj povijesti srednjovjekovne Hrvatske ( De regno Dalmatiae et Croatiae , Amsterdam, 1666.) i u svo- joj povijesti rodnoga rogira (  Memorie istoriche di ragurio ora detto raù , Venecija, 1673.-74.). Potonje djelo postoji i u hrvatskom prijevodu koji je izradio Jakov Stipišić, a opremljeno je i kritičkim aparatom: Ivan LUCIĆ, Povijesna svjedočanstva o rogiru , 2. sv., Split, 1979.). O životu i povjesničarskom radu Iva-na Lučića-Luciusa opširnije vidi u: Miroslav KURELAC, Ivan Lučić Lucius: otac hrvatske historiografije , Zagreb, 1994. (s bogatom bibliografijom). 2  o se ponajprije odnosi na njegovo djelo o šibenskoj povijesti sačuvano u više rukopisa ( rattato sopra le cose di Sebenico ; u svojim istraživanjima ja sam koristio rukopis koji se čuva u Arhivu HAZU, Zbirka kodeksa, signatura II.b.42), a slični podaci mogu se naći i u njegovoj, također još neobjavljenoj, povijesti Dalmacije. O Zavoroviću i njegovu potonjem djelu, vidi opširnije u: Iva KURELAC, Dinko Zavorović i njegov rad na staroj povijesti u I. knjizi djela De rebus Dalmaticis , Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, neobjavljena magistarska disertacija, 2006. 3  OMA ARHIĐAKON, Historia Salonitana: povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika . Tomae Archidiaconi Historia Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum , prir. Olga Perić i Mirjana Matijević Sokol, Split, 2003.; HOMAE ARCHIDIACONI Spalatensis Historia Salonitanorum atque Spalatinorum  pontificum . ARCHDEACON HOMAS of Split History of the Bishops of salona and Split  . prir. Damir Karbić, Mirjana Matijević Sokol, Olga Perić i James Ross Sweeney, Central European Medieval exts, sv. 4., Budimpešta - New York, 2006. O omi Arhiđakonu vidi više u: Mirjana MAIJEVIĆ SOKOL, oma Arhiđakon i njegovo djelo , Jastrebarsko, 2002. O vijestima ome Arhiđakona o povijesti knezova Bribirskih vidi: Damir KARBIĆ, “Split i Bribirski knezovi u doba ome Arhiđakona”,  oma Arhiđakon i njegovo doba  (ur. Mirjana Matijević-Sokol i Olga Perić), Split, 2004., str. 235.-242. 4  Kronika je do sada objavljena više puta, ali još uvijek ne postoji kritičko izdanje. Najnovije, ali teško dostupno izdanje, objavio je Vitaliano Brunelli pod naslovom “Incipit historia edita per Micam Madii de Barbazanis de Spaleto de gestis Romanorum imperatorum et summorum pontificum pars secundae partis de anno Domini MCCXC” u Programma dell’I. R. Ginnasio superiore di prima classe in Zara alla  fine dell’anno scolastico 1877-78  (1878.), str. 3.-61. (pretisak u:  Archivio storico per la Dalmazia  1/1926/, svć. 1., str. 33.-36., svć. 2., str. 33.-36., svć. 3., str. 45.-48., svć. 4., str. 41.-48., svć. 5., str. 45.-48., svć. 6., str. 45.-47.). Hrvatski prijevod s komentarom Vladimira Rismonda objavljen je u: Vedran GLIGO i Hrvoje MOROVIĆ (ur.), Legende i kronike , Split, 1977., str. 151.-184. i faksimili na str. 365.-386. Više o autoru i djelu vidi u: Ferdo ŠIŠIĆ, “Miha Madijev de Barbazanis”, Rad JAZU  , knj. 153. (1903.), str. 1.-46. 5   Obsidio Iadrensis. Opsada Zadra . Rukopis †Veljka Gortana priredili Branimir Glavičić i Vladimir Vratović u suradnji s Damirom Karbićem, †Miroslavom Kurelcem i Zoranom Ladićem, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, sv. 54., Scriptores, sv. 6., Zagreb, 2007. O samom djelu i pitanju autorstva vidi studiju: Miroslav KURELAC i Damir KARBIĆ, “Ljetopis ‘Obsidio Iadrensis’, njegovo historiografsko i povijesno značenje,” u istom izdanju, str. 3.-20. 6  Ovo djelo nije do sada objavljeno u srcinalu, a jedini rukopis čuva se u Biblioteca Marciana u Venec-iji (Mss. Latini, Cl. 10, No. 300, coll. 3801). alijanski prijevod objavljen je u: Jacopo MORELLI,  Monu-menti Veneziani di varia letteratura , Venecija, 1796., str. i-xxxvii., te je prema tom prijevodu do sada korišteno u hrvatskoj historiografiji. Vidi posebice: Dane GRUBER, “Vojevanje Ljudevita I. u Dalmaciji s hrvatskim velmožami i s Mlečanima i t. d. (1342-1348.)”, Izvješće kralj. velike gimnazije u Požegi kon-cem školske godine 1887./88.  (1888.), str. 3.-101.  Povijesni prilozi 35., 43.-60. (2008) 45 Drugi navedeni razlog, tj. činjenica da izvori koje posjedujemo puno više govore o gradskim nego o izvangradskim područjima, velikim je dijelom rezultat činjenice da su srednjovjekovni arhivi dalmatinskih gradova barem do neke mjere sačuvani, što se ne može reći za arhive koji se odnose na područja srednjovjekovne Hrvatske. Štoviše, čak i dokumenti sačuvani u kasnijim prijepisima (posebice oni koje su izradili već spome-nuti povjesničari poput Ivana Lučića 7 ), uglavnom se odnose na povijest gradova (zbog svoje provenijencije iz pretežno gradskih arhivskih fondova i zbog interesa povjesniča-ra koji su ih kopirali). Arhiv knezova Bribirskih, ako je u pravom smislu ikad postojao, ili arhivi središnjih ustanova, poput banskog arhiva ili županijski arhivi, nisu sačuvani. Arhivi kaptola koji su, kao i na područjima srednjovjekovne Slavonije i Ugarske, obav-ljali zadatke vjerodostojnih mjesta (bilježeći privatnopravne spise) također su samo fragmentarno sačuvani. 8  ako najveći broj dokumenata kojima možemo rekonstruirati povijest izvangradskih područja zapravo dolazi iz gradskih arhiva te ponajviše govori o problemima odnosa upravo gradova, i to uvijek iz gradskog motrišta. U konkretnom slučaju o kojem ovdje raspravljamo, o povijesti knezova Bribirskih, postoje i drugi izvo-ri koji se prvenstveno bave njihovom političkom ulogom, ali su i oni zapravo sličnog obilježja i potječu iz stranih arhiva, arhiva centara s kojima su oni održavali intenzivne diplomatske dodire (napuljski dvor, papinska kurija, Venecija) te isto tako osvjetljavaju njihovu politiku isključivo kroz prizmu tih drugih centara.***Članovi roda počeli su zadobivati kneževske položaje u dalmatinskim gradovima po-četkom 13. st., a vlast nad njima postaje od trećega desetljeća istoga stoljeća važnom stavkom u političkim planova vodećih Šubića (knezova Višena, Grgura, Stjepana, Stjepka), koji svoju vlast uspijevaju do početka pedesetih godina nametnuti većini gradova, ali zadobiti i položaj vodećih velikaša u Hrvatskoj u cjelini. U razdoblju vla-davine Pavla I. i njegove braće Šubići su taj svoj položaj uspjeli i ozakoniti te za njega dobili legitimaciju Pavlovim postavljanjem za hrvatskoga bana. U tom razdoblju svi gradovi na prostoru od Velebita do Omiša, uz iznimku Zadra, dolaze pod njihovu izravnu vlast. Važnost vlasti nad dalmatinskim gradovima dobila je još na značenju kada su se Šubići izravno upleli u dinastičku krizu u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu te postali jednim od najvažnijih pristaša napuljskih Anžuvinaca u borbi za krunu, za što im je bila potrebna i nesmetana pomorska veza s južnom Italijom.Prvi gradovi nad kojima su članovi roda počeli uspostavljati svoju vlast bili su Split i rogir. Prvi zabilježeni podatak o tome da je netko od članova roda obnašao neki položaj u tim gradovima potječe s početka 13. st., kad je stanoviti Vučina bio trogirski 7  Najveći dio Ostavštine Ivana Lučića-Luciusa čuva se u Kaptolskom arhivu u Splitu u više svezaka (Scr. B). Rukopisni prijepis iste ostavštine, koji su pod rukovodstvom Mihe Barade izradili don Mate Hailo i Marin Bego početkom pedesetih godina XX. st., čuva se u Arhivu HAZU u Zagrebu (Ostavština Ivana Lučića-Luciusa). U daljem tekstu dokumente iz Lučićeve ostavštine navoditi ću pod nazivom Ostavština , s obje signature odvojene kosom crtom. Pri tome će prvo biti navedena signatura sveska iz Kaptolskog arhiva u Splita, a potom bilježnice iz Arhiva HAZU u Zagrebu. 8  U trenutku kada su članovi roda knezova Bribirskih (banovi Pavao I. i Mladen II. te njihova braća, sinovi i nećaci) bili na vrhuncu moći u Hrvatskoj je u tom svojstvu vjerojatno djelovao isključivo ninski kaptol, dokumenti kojega su sačuvani isključivo u pojedinačnim slučajevima, a ostali su kaptoli (zadar-ski, splitski, skradinski i kninski) takvu djelatnost započeli tek u anžuvinskom razdoblju ili čak u 15. st.  Damir Karbić, Odnosi gradskoga plemstva i bribirskih knezova Šubića 46 knez, a istovremeno je obnašao i položaj načelnika (potestata) u Splitu, vjerojatno kao zamjenik tadašnjega splitskoga kneza Martinuša. 9  Od tog vremena započinje po-stupno, iako ne i neprekidno, širenje vlasti članova roda na sve dalmatinske gradove, koje će svoj vrhunac doseći početkom 14. st., kada će se, barem kratko vrijeme, pod njihovom vlašću nalaziti svi obalni gradovi između Senja i Dubrovnika.Kronologija vlasti Šubića nad dalmatinskim gradovima dobro je utvrđena, a ovdje ću je samo ukratko rezimirati prema pojedinim gradovima. 10  U slučaju Splita, nakon  već spomenutog Vučine, položaj kneza od 1221. do 1223. obnašao je drugi član roda, Višen, a nakon njegove smrti i kratkotrajnoga prekida knezovi Grgur (1227.-1235.) i njegov sin Marko (1237.-1239.). Reforme gradske uprave, prvo one inicirane u samom Splitu i okrunjene uspostavom komune i njezina potestata ( Regimen Latinorum ), 11  a potom i one koje je uveo kralj Bela IV. i kojima su na kneževski položaj u gradu po-stavljani uglavnom banovi čitave Slavonije, dovele su do privremenog udaljavanja Šubića od vlasti nad gradom. Prvi član roda koji je ponovo obnašao neki položaj u njemu bio je član pobočne grane roda Vučina, sin Vučete, koji je bio potestat 1272. (kao zamjenik gradskoga kneza bana Joakima Pektara). Već sljedeće godine na polo-žaju splitskoga kneza nalazi se Pavao I., 12  čime započinje razdoblje neprekinute vlasti Šubića nad gradom, koje će potrajati do 1323. godine. 13 9  Knez Martinuš najvjerojatnije je bio također hrvatski velikaš, ali njegovu rodovsku pripadnost za sada nisam uspio utvrditi. Ponavljanje imena Martinuš i među kasnijim Vučetinim potomcima moglo bi upućivati na to da su njih dvojica bili u nekoj vezi, najvjerojatnije povezani nekim oblikom svojte, ali to za sada ostaje samo pretpostavka. očno razdoblje Vučetine vladavine u oba grada ne može se također definirati jer se on spominje samo u jednom dokumentu koji nije pobliže datiran. Martinuš se kao splitski knez spominje od listopada 1201. (adija SMIČIKLAS /prir./, Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae  /dalje: CD/, sv. 3., Zagreb, 1905., dok. 6., str. 5.) do 1205. (CD, 3., dok. 48., str. 54.). Njegov prethodnik knez Grubeša posljednji se put spominje na dužnosti 1198. (CD, 2., dok. 288., str. 308.), a kao mrtav već krajem 1199. ili na samom početku 1200. (CD, 2., dok. 323., str. 348.-349.). Martinušev nasljednik knez Domald spominje se kao splitski knez nešto prije 25. ožujka 1207. (CD, 3., dok. 60., str. 67.). Za rogir stanje  je još gore, jer, kako smo već vidjeli, nema nikakvih preciznih podataka o samom Vučetinu razdoblju. Njegov prethodnik, knez Marin, spominje se posljednji put 1194. (Lucius, fasc. 528, fol. 34/27, str. 76.), a njegov nasljednik Ilija Grubešin prvi put 13. ožujka 1213. (Lucius, fasc. 528, fol. 35/27, str. 76.). 10  O širem kontekstu širenja moći Šubića u tom razdoblju vidi opširnije u: Damir KARBIĆ, “Šubići Bribirski do gubitka nasljedne banske časti (1322.)”, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za  povijesne i društvene znanosti HAZU  , 22 (2004.), str. 6.-14. 11  O tom procesu i njegovoj teoretskoj pravno-političkoj podlozi vidi opširnije u: Mirjana MAIJEVIĆ SOKOL, “ Regimen Latinorum  ome Arhiđakona u teoriji i praksi”, Historijski zbornik  52 (1999.), str. 17.-32. Bit reforme bila je zamjena dotadašnjega sustava vladavine kojim je rukovodio knez postavljen od kralja kao kraljev predstavnik onim kojim je rukovodio profesionalni načelnik s naslovom potestata, odgovoran komunalnom vijeću, a koji je morao biti stranac (tj. osoba koja nije član komune i prema tome nema u njoj političke i druge osobne interese). O tome vidi opširnije dalje. 12  O tome vidi opširnije u: D. Karbić, “Split i bribirski knezovi”. 13  Pavao se spominje kao splitski knez od 5. svibnja 1273. (CD, 6., dok. 30., str. 30.) do 2. rujna 1277. (A ., “Serie dei Reggitori di Spalato,” Bullettino di archeologia e storia dalmata , sv. 9./1886./, str. 28.-32.). Na tom položaju naslijedio ga je mlađi brat Mladen I., koji se kao splitski knez spominje od 22. studenog 1278. (CD, 6., dok. 226., str. 267.) do 17. veljače 1303. (Lucius, fasc. 538, fol. 155/15, str. 1.), a njega Pavlov sin Juraj II., koji se prvi put sigurno spominje od 20. listopada 1303. (Josip BARBARIĆ i suradnici /prir./, Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Dodaci. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Supplementa  /dalje: CD-S/, sv. 2., dok. 225., str. 314.; A., “Serie,” BASD, 9., 76.-80.), a posljednji put 14. srpnja 1322. (A., “Serie,” BASD, 9., str. 123.-128). Prvi dokument u kojem se izričito vidi da Juraj nije  više splitski knez izdan je tek 26. kolovoza 1323. (A., “Serie,” BASD, 9., 143.-144.).  Povijesni prilozi 35., 43.-60. (2008) 47 rogir je bio grad s kojim su Šubići na određeni način imali trajniju vezu, iako ni tu bez prekida i trzavica. Nakon već spomenutoga Vučine s početka 13. st., na položaj trogirskoga kneza došao je knez Stjepan, brat splitskoga kneza Grgura. 14  Stjepanov neposredni nasljednik na tom položaju bio je njegov sin Stjepko, vodeća osoba te generacije roda, čime je osigurana kontinuirana vlast članova roda nad gradom. Kao trogirski knez Stjepko primio je i kralja Belu IV. tijekom njegova bijega pred atarima te time ojačao svoj položaj na dvoru. Unatoč tome, spomenuta reforma, koju je kralj poduzeo nakon tatarske provale, dovela je i do njegova uklanjanja s položaja trogir-skoga kneza (iako tek razmjerno kasno, 1250. godine), a mjesto trogirskog kneza po-čeli su također popunjavati banovi čitave Slavonije. 15  Ipak, čini se da je Stjepko ubrzo pronašao način da ipak zadrži kontrolu nad gradom i postigao da bude postavljen za potestata. 16  Nakon kraćeg prekida 1260., kad je potestat bio stanoviti Pribislav, sin župana Branivoja, na položaj gradskoga potestata ponovno se vraća jedan član roda, Stjepan Martinušev, koji je držao položaj potestata tijekom kneževanja bana Rolanda. 17  Nakon kratkoga pokušaja jačanja komunalne autonomije krajem šezdese-tih godina 13. st., Šubići uspijevaju ponovno uspostaviti svoju vlast nad gradom, koja će neprekinuta potrajati sve do pada bana Mladena II. 1322. godine. 18 Vlast Šubića nad Šibenikom također je uspostavljena relativno rano, a bila je i još 14  Stjepan je prvi put spomenut kao trogirski knez u rujnu 1229. (CD, 3., dok. 277., str. 311.-312.), a posljednji put u siječnju 1238. godine (CD, 4., dok. 43., str. 47.). 15  Stjepko je isprva kratko nosio naslov trogirskog načelnika (od svibnja 1239.; CD, 4., dok. 75., str. 80.; Lucius, fasc. 528, fol. 35/27, str. 78) kao trogirski knez spominje od 11. srpnja 1239. (CD, 4., dok. 79., str. 86.) do 22. srpnja 1250. godine (CD-S, 1., dok. 106., str. 143.). 16  Stjepko se spominje kao načelnik u dokumentima iz ožujka (Lucius, fasc. 542, fol. 313’/4, str. 2.) i svibnja 1258. godine (CD-S, 1., dok. 185., str. 234.). 17  Ban Roland od roda Rátót spominje se kao trogirski knez od rujna 1262. (Franjo RAČKI, “Notae Joannis Lucii”, Starine , sv. 13. /1881./, str. 212.) do listopada 1267. (CD, 5., dok. 911., str. 443.). Moguće  je da je i Stjepanovo načelništvo trajalo tijekom čitavog tog vremena, ali se on izričito spominje kao trogirski načelnik samo od svibnja 1263. (F. RAČKI, “Notae”, str. 212.) do 29. ožujka 1264. godine (CD, 5., dok. 788., str. 293.). 18  Povratak Šubića na vlast u gradu započeo je dolaskom Pavla I. na položaj načelnika, koji je zabilježen kao takav od 18. rujna 1272. (Miho BARADA /prir./, rogirski spomenici. Dio I.: Zapisci pisarne općine rogirske , sv. 1., Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium /dalje: MSHSM/, sv. 44., Zagreb: JAZU, 1948. /dalje: M, I-1/, dok. 281., str. 416.) do 6. veljače 1273. (M, I-1, dok. 372., str. 460.). U travnju 1273. Pavao je već obnašao položaj gradskog kneza (F. RAČKI, “Notae”, 214.), ali čini se da ga  je ubrzo prepustio nekom drugom članu roda po imenu Stjepan (vjerojatno već spomenutom Stjepanu Martinuševu), a nakon njegove smrti 6. kolovoza 1274. (Miho BARADA /prir./, rogirski spomenici. Dio I.: Zapisci pisarne općine rogirske , sv. 2., MSHSM, sv. 45., Zagreb: JAZU, 1950. /dalje: M, I-2/, dok. 73., str. 34.) na taj položaj dolazi Pavlov bratić Ivan. Ivan je stupio na vlast 19. kolovoza (M, I-2, dok. 86., str. 40.), a posljednji se put spominje kao knez 22. srpnja 1279. (M, I-2, dok. 20., str. 188.). Nakon Ivana, položaj kneza držali su Pavlov brat Juraj I., spomenut od rujna 1281. (Miho BARADA /prir./, rogirski spomenici. Dio II.: Zapisci sudbenog dvora općine trogirske , sv. 1., MSHSM, sv. 46., Zagreb: JAZU, 1951. / dalje: MT, II-1/, dok. 32., str. 143.) do prosinca 1304. (F. RAČKI, “Notae”, str. 221.), a nakon njegove sm-rti Pavlov mlađi sin Pavao II. Pavao II. prvi se put spominje 15. siječnja 1305. (CD, 8., dok. 88., str. 94.), a ostao je na njoj do predaje grada Veneciji 17. travnja 1322. godine (Šime LJUBIĆ, Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i Mletačke republike  /dalje: Listine/, sv. 1., MSHSM, sv. 1., Zagreb: JAZU, 1878., dok. 514., str. 336.-340.).
Related Search
Similar documents
View more
We Need Your Support
Thank you for visiting our website and your interest in our free products and services. We are nonprofit website to share and download documents. To the running of this website, we need your help to support us.

Thanks to everyone for your continued support.

No, Thanks
SAVE OUR EARTH

We need your sign to support Project to invent "SMART AND CONTROLLABLE REFLECTIVE BALLOONS" to cover the Sun and Save Our Earth.

More details...

Sign Now!

We are very appreciated for your Prompt Action!

x